Preporuči
Tiskaj
WordBiskupi pohodili mjesto stradanja svećenika Filipa i sestre Cecilije
Molitvu je predvodio biskup banjolučki i predsjednik BK BiH mons. dr. Franjo Komarica
U večernjim satima, 13. srpnja biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kao i biskupi delegati iz Šibenika i Kotora, koji sudjeluju na 52. Redovnom zasjedanju BK BiH u Banjoj Luci, pohodili su svetište sv. Terezije od Djeteta Isusa u župi Presnače nedaleko od Banje Luke te se pomolili na mjestu gdje su prije 16 godina mučeničku smrt podnijeli župnik vlč. Filip Lukenda i katehistica s. Cecilija Grgić iz družbe milosrdnica sv. Vinka Paulskog Provincije Majke Divne - Sarajevo. Molitvu je predvodio biskup banjolučki i predsjednik BK BiH mons. dr. Franjo Komarica. Biskupima su se pridružio tajnik Apostolske nuncijature mons. Joseph Arshad, biskupovi tajnici i bogoslovi Banjolučke biskupije.
Čuvar svetišta mons. Ivica Božinović govorio je nazočnima je o smrti župnika Lukende i s. Cecilije koji su spaljeni u župnoj kući u Presnačama, 12. svibnja 1995., a miniranjem je srušena župna crkva i svetište sv. Terezije od Djeteta Isusa dok je župni stan spaljen. Budući da je u to vrijeme bio kancelar u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci, prisjetio se da su u ranim jutarnjim satima tog 12. svibnja čuli vijest o rušenju crkve u Presnačama nakon čega su su on i mons. dr. Karlo Višaticki pošli u Presnače te vidjeli stravičan prizor minirane crkve i župne kuće koja je još uvijek gorjela. Kazao je da ih je zaustavio policajac na ulazu u župno dvorište te rekao da su župnik Lukenda i s. Cecilija odvedeni. Budući da su tjedan dana prije tog događaja iz svojih samostana u Novoj Topoli i Bosanskom Aleksandrovcu kidnapirane sestre Klanajteljice Krvi Kristove te odvedene do mosta na Savi u Bosanskoj Gradišci i pretjerane preko Save na hrvatsku stranu, pomislili su da su isto postupili i u ovom slučaju. Međutim, nakon bezuspješnog traganja, iz banjolučke bolnice im je javljeno da su pronađena dva „pougljenjena tijela“ – jedno muško koje je imalo dva operativan zahvata na želucu i jedno žensko kojem se metalni križ usjekao u grudi. Pouzdano je utvrđeno da se su to župnik Lukenda i s. Cecilija. Mons. Božinović se prisjetio i tužnog oproštaja od njihovih posmrtnih ostataka tijekom Mise u banjolučkoj katedrali kada su svi nazočni plakali i jecali. Dodao je da je stanje bilo tako nesigurno da su do gradskog groblja sv. Marka posmrtne ostatke otpratili tek nekoliko osoba. Nazvao je svibanj 1995. godine krvavim svibnjem za katolike Banje Luke i okolice jer su u noći sa šestog na sedmi svibnja minirani i samostanska i župna crkva na Petrićevcu te svezani franjevci prigodom čega je preminuo fra Alojzije Atlija, minirana crkva u Trnu nadomak Banje Luke te odvedene sestre Klanjateljice iz spomenutih dvaju samostana. Kazao je da, koliko mu je poznato, za ubojstva i rušenja u Presnačama nitko nije odgovarao kao ni za druga rušenja crkava i ubojstva.
Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, iznoseći svoje dojmove, kazao je da svaki pohod Presnačama u njemu budi osobite dojmove jer je tu kao župni vikar započeo svoje svećeničko djelovanje te kasnije, zajedno sa župnikom Lukednom, radio na „svijanju župnog gnijezda“ u Presnačama. „Ovdje dolazim uvijek s dubokom bolju zato što su počinitelji to ciljano učinili, a sada žive kao da se ništa nije dogodilo. Nije riječ o želji za osvetom nego o tome da zlo ne smije imati zadnju riječ. Ovaj zločin društvo nije prozvalo zločinom. Mi u Crkvi moramo očuvati dužno poštovanje prema toj herojskoj smrti svećenika Filipa i sestre Cecilije jer su oni svjedoci vjere koji su voljeli i žrtvovali se za ovaj narod te iz te ljubavi podnijeli mučeničku smrt“, rekao je kardinal Puljić.
Biskup šibenski mons. Ante Ivas, nakon molitve na mjestu ubojstva vlč. Filipa i s. Cecilije, kazao je da već drugi put dolazi na ovo mjesto te da je za ovaj dio Bosne i Hercegovine osobito vezan jer u svojoj biskupiji ima puno ljudi iz ovih krajeva. „Nemam dovoljno riječi ni glasa da iznesem svoje osjećaje nakon što sam na betonskom podu vidio mrlje na mjestima gdje su izgorjela. Moliti da možemo oprostiti, nešto je veličanstveno što nadilazi naše ljudske moći. Ljudski reagirajući, čovjek bi bio bijesan, ali kada vidite ta smirena lica i ostatke lomače, osjetite potrebu da Bogu kažete hvala što su postojali takvi ljudi. I prvi put, kao i sada, nemam poriva da nekoga osudim. Naprotiv, osjetio sam zov koji mi govori da su to temelji na kojima možemo graditi svijet. Isus Krist je otkupio svijet žrtvom za nas ljude, a cijela povijest svijeta te osobito našeg naroda gradila se iz tog nadahnuća koje su nam naši mučenici davali. Moram reći da sam doista ponosan na svoj hrvatski narod koji je znao preboljeti sve užase svoje povijesti i ići naprijed. Ima nešto duboko u našim genima - Božje, kršćansko i domoljubno“, istaknuo je biskup Ivas pozvavši sve da svoje pouzdanje, po uzoru na Blaženu Djevicu Mariju, stave u Isusa Krista.
Biskup kotorski mons. Ilija Janjić prisjetio se da je prvi put u Banju Luku došao 1997. godine i to letom iz Tivta. „Od tada pa do danas gotovo svake godine dolazim u Banju Luku, a osobito kad je zasjedanje Biskupske konferencije i to kao delegat Međunarodne biskupske konferencije. Rado dolazim ovdje kod kolege mons. Franje Komarice da se divim i čestitam mu na svim godinama kada se držao junački i kršćanski u vremenu dok su njegovi svećenici proganjani, crkve paljene kao što je slučaj ovdje u Presnačama gdje su ubijeni svećenik Filip i sestra Cecilija. To su zaista rane, ali rane koje nas uzdižu prema nebu. Znamo da su mučenici Kristovi svjedoci i nama su poticaj da razmišljamo, ne o onima koji su ih ubijali, nego o njima koji nas naš pogled usmjeruju prema uskrsnuću, prema Kristu koji je rekao da se ne trebamo bojati onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti“, kazao je biskup Janjić izrazivši nadu da su prošle teške godine kada su negativne emocije zamagljivale razum te da dolazi budućnošću koja poštuje ljudsko dostojanstvo, duhova i moralna dobra koja uzdižu čovjeka.
Vojni ordinarij mons. dr. Tomo Vukšić kazao je da je u Presnačama bio više puta nakon posljednjeg rata. „S obzirom da sam s biskupom Komaricom bio neposredno nakon rata i vidio kako je svetište tada izgledalo – potpuno porušeno, i kada to usporedim s onim što vidim danas, onda su to dva neprepoznatljiva mjesta. Prvi dojam jest nevjerojatno brza i uspjela obnova, a u nekim elementima crkva i župni prostor izgledaju ljepše i funkcionalnije nego ranije, što svakoga treba veseliti. Drugi temeljni dojam, koji sam stekao tijekom pohoda sobi u kojoj su likvidirani i izgorjeli svećenik Filip i s. Cecilija, jest taj da na takvim mjestima trebamo vidjeti mjesta svjedočenja vjere i moguće svetosti, a ne toliko mjesta mržnje. Ta vjera svećenika i sestre našla se na kušnji uslijed nečije mržnje i napada, ali za nas kršćane taj napad i to razaranje ne smiju biti osnovna tema, nego svjedočka vjernost onih koji su stradali u svom zvanju odnosno svećeničkom i redovničkom poslanju. Kad god obilazim ovakva mjesta, volio bih da to bude traženje svetaca naše Crkve“, naglasio je biskup Vukšić. (kta)