Naslovna Katolička crkvaO namaBiskupi BK BiHBiskupijeTijela BK BiHRedovništvo u BiHDokumentiZakoniAktualnosti
Kafarnaum (Izrael) - 19.09.2015

Poruka s plenarnog zasjedanja Vijeća europskih biskupskih konferencija

Uime Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine sudjelovao je njezin predsjednik nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić

Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE) održalo je na poziv jeruzalemskoga latinskog patrijarha Fouada Twala svoje plenarno zasjedanje u Svetoj zemlji od 11. do 16. rujna 2015. To je ujedno bilo prvi puta u povijesti CCEE-a da se plenarno zasjedanje održavalo u Isusovoj domovini, a ujedno je to bio najveći skup biskupa koji predstavljaju episkopat cijeloga europskog kontinenta u Svetoj zemlji u novijoj povijesti. Uime Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine sudjelovao je njezin predsjednik nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, a uime Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik HBK. Na kraju zasjedanja sudionici su uputili zajedničku poruku koju prenosimo u cijelosti:

Sveta zemlja 2015.

Predsjednici biskupskih konferencija europskih zemalja, na svom plenarnom zasjedanju u Svetoj zemlji (11.-16. rujna), izražavaju svoju blizinu vjernicima i zahvaljuju jeruzalemskom patrijarha na pozivu. Izražavaju također svoju zahvalnost redovnicima, u ovoj godini posvećenoj posvećenom životu, i svim kršćanima koje su susretali i koji žive u ovoj zemlji, za njihovo svjedočanstvo vjere i čuvanje svetih mjesta kao mjesta kršćanskog sjećanja i živog bogoštovlja. Svojim hodočašćem europski biskupi također su željeli potaknuti hodočašća u Isusovu domovinu kako bi vjernici obnovili svoju vjeru i dali potporu tamošnjim kršćanima.

Svojim dolaskom ovdje, europski biskupi također su željeli obnoviti svoju ukorijenjenost u Kristu u vrijeme kada Europa traži od Crkve, premda ne uvijek svjesno, da naviješta bez straha i s radošću novost života u Kristu koji je evanđelje. Apostolska pobudnica pape Franje Evangelii gaudium često se spominje kao poticaj na pastoralnu obnovu. Jubilej milosrđa, također, je dar za Crkvu i milosna prilika koju je kršćanska zajednica, zajedno sa svojim pastirima, već pozdravila kao vrijeme duhovnog obraćenja i novog misionarskog poleta.

Dok razmišljamo o radostima, patnjama i izazovima s kojim se suočava Crkva u različitim zemljama, pred očima nam je slika velike seobe ljudi: tražitelji azila, izbjeglice, selioci. Tjeskoba ne poznaje granice. Složenost ovog egzodusa, sa svojim neizbježnim diferencijacijama, zahtijeva veliku pozornost od strane pojedinih država, čije situacije se stubokom razlikuju, kako bi se blagovremeno odgovorilo na potrebe za izravnom pomoći i prihvaćanjem ljudi očajnih zbog rata, progona i bijede. Uz pomoć odgovarajućih institucija države moraju održavati javni red, jamčiti pravdu za sve i velikodušno pružiti pomoć onima koji su doista u potrebi, u perspektivi integracije u znaku poštivanja i suradnje. Crkve europskog kontinenta ulažu velike napore, i, slijedeći naputke Svetoga Oca Franje, surađuju s državama, koje su primarno odgovorne za društveni i gospodarski život svojih naroda. Mnoga sadašnja iskustva poticaj su za nastavljanje i intenziviranje svih napora. Zbog složenosti situacijâ i razmjera humanitarne tragedije, nadamo se da će UN ozbiljno razmotriti situaciju i iznaći učinkovita rješenja ne samo u zbrinjavanju migranata nego i u poboljšanju stanja u zemljama iz kojih migranti dolaze, poduzimajući potrebne mjere za zaustavljanje nasilja i izgradnju mira i razvoja svih naroda. Nadalje, mir na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi je od vitalne važnosti za Europu, kao što je presudno da istinski mir što prije zavlada na samom kontinentu, počevši od Ukrajine.

Bliski istok, koji trpi radi sukoba, podjela i ratova, treba pravdu i stabilnost u različitim regijama i narodima: biskupi još jednom potvrđuju da su dijalog i razvoj pravo ime mira. Jamčeći jednakost građana, zemlje i društva Bliskoga istoka, sa svojom bogatom kulturnom i vjerskom baštinom, mogu biti primjer miroljubivog suživota za cijeli svijet. U Svetoj zemlji, kršćanska zajednica daje poseban doprinos izgradnji mira, razumijevanja i kulture opraštanja, bez kojih nema socijalne kohezije. Biskupi se, na poseban način, nadaju da će pronaći odgovarajuće rješenje za osjetljivu situaciju na području Cremisana u duhu poštivanja prava obitelji, njihove imovine, dviju vjerskih zajednica kao i njihova odgojnog poslanja.

Snažno je došla do izražaja potreba poštivanja vjerske slobode kao temeljnog ljudskog prava, bez kojeg druga prava bivaju krhka. Tragična potvrda toga je progon kršćana, od kojih su mnogi prinijeli svoje živote uzornim svjedočanstvom vjere: za njih molimo, njima izražavamo svoju bratsku blizinu i divljenje. Usto, sekularizacija koja je trenutno uzela maha u europskim zemljama teži za tim da ograniči religiju na privatnu sferu i gurne je na marginu društva. U tome kontekstu treba promatrati temeljno pravo roditelja da odgajaju svoju djecu u skladu s vlastitim uvjerenjima. Da bi ta sloboda bila moguća nužno je omogućiti katoličkim školama da ostvaruju svoju obrazovnu zadaću na dobrobit čitavog društva uz sve prikladne potpore. Europski biskupi potvrđuju to prirodno pravo također u Svetoj zemlji i solidarni su s pastirima i obiteljima zabrinutim za obrazovanje svoje djece.

Tema koja se često javljala i koja povezuje ovo zasjedanje s predstojećom Sinodom jest obitelj. Iznova je potvrđena ljudska i kršćanska ljepota obitelji i njezina univerzalna stvarnost: otac, majka, djeca. Posebno zabrinjava demografski pad koji se bilježi u gotovo svim europskim zemljama. U Nazaretu su predsjednici biskupskih konferencija, zajedno s tamošnjim obiteljima, molili za Sinodu i te su obitelji, zajedno sa svojim župnicima, zajamčile da će tijekom Sinode svakodnevno u Bazilici Navještenja moliti za Papu i biskupe okupljene u Rimu.

Crkva čvrsto vjeruje u obitelj utemeljenu na braku između muškarca i žene: to je temeljna stanica društva i kršćanske zajednice. Nije jasno zašto bi se različite partnerske zajednice trebalo jednako tretirati. Posebnu zabrinutost pobuđuje pokušaj primjene "rodne teorije": taj je plan "jednoumlje" koji teži kolonizirati, također, Europu i o čemu je papa Franjo često govorio. Crkva ne prihvaća "rodnu teoriju" jer je ona izraz jedne antropologije koja je u suprotnosti s istinskim i autentičnim uvažavanjem ljudske osobe.

U pogledu Godine milosrđa, pastiri su ponovili svoje opredjeljenje za istinsku čovjekovu sreću i određenje. Zbog toga se, poput prvih apostola, obraćaju narodima i zemljama Europe riječju evanđelja, svjesni da samo u Isusu Kristu nalaze odgovore duboka pitanja srca i u potpunosti se ostvaruje europski humanizam.

(kta/ika)

PREPORUČI