Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine Conferentia Episcoporum Bosniae et Hercegovinae

Objavljena uputa za provedbu zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica

Nakon završene parlamentarne procedure, u "Službenom glasniku BiH" 9. ožujka 2004. objavljen je „Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini” (br. 5/2004.) te stupio na snagu osmoga dana od dana objave. Samim Zakonom je određeno da je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH mjerodavno za odnose sa Crkvama i vjerskim zajednicama uopće, kao i nadležno za provedbu Zakona i drugih propisa kojima se uređuju odnosi između države i Crkava i vjerskih zajednica te drugih pitanja značajnih za njihov položaj i djelovanje (čl. 15 t. 2). A u svrhu svoje provedbe isti Zakon je propisao da će Ministarstvo, mjerodavno za odnose sa Crkvama i vjerskim zajednicama, u roku od šest mjeseci nakon stupanja na snagu ovoga Zakona, donijeti uputu radi njegove provedbe (čl. 20 t. 1).

Rok od šest mjeseci nakon objave Zakona, unutar kojega je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice trebalo prirediti Uputu, istekao je polovicom listopada 2004. godine no taj akt nije donesen u predviđeno vrijeme. Dapače, izrada toga dokumenta tekla je uz mnoge otpore pa i provokacije sa strane nekih osoba iz mjerodavnoga ministarstva. Tako je, samo primjera radi, Slobodan Nagradić, pomoćnik ministra i osoba zadužena da u ime Ministarstva vodi izradu ovoga podzakonskog akta, prvu sjednicu odbora za njegovu izradu, u kojemu su bili predstavnici države i Crkava i vjerskih zajednica, sazvao tek za 5. listopada 2004. kad je već isticao zakonski rok za izradu Upute a da imenovani predstavnik Biskupske konferencije BiH u tome odboru nikada nije primio nikakvu obavijest o zakazanom sastanku već je za sastanak saznao privatnim putem i na njega došao iako nepozvan. Ili, još čudnije, isti čovjek je drugu sjednicu odbora, a koliko se zna održane su svega dvije sjednice, sazvao tek za 19. travnja 2006. u 11,00 sati, tj. za isti dan i sat za kada je u Sarajevu bilo predviđeno potpisivanje Temeljnoga ugovora sa Svetom Stolicom protiv čije izrade i potpisivanja je isti Nagradić uporno radio što je išlo čak dotle da se u to vrijeme oglasio i javnim priopćenjem protiv Ugovora. Iako je sam spomenuti termin sjednice bila velika provokacija na svoj način, Nagradić je ovaj put (Naravno!?) katoličkoga predstavnika uredno pozvao na tu drugu sjednicu odbora i, zajedno s pozivom, poslao nacrt buduće Upute o čemu se trebalo raspravljati na zakazanom sastanku. A kad je, poslije primitka poziva, isti pomoćnik ministra bio pismeno obaviješten da katolički predstavnik treba biti prisutan na činu potpisa Ugovora te uljudno zamoljen da stoga sjednicu odbora odgodi za bilo koji drugi dan ili sat, on je brzo odgovorio da mu to nije moguće učiniti.

Međutim, imajući otprije iskustvo opstruiranja interesa Crkve u sličnim poslovima, s katoličke strane su od početka u više navrata Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice slani pisani brojni prijedlozi Biskupske konferencije koje bi trebalo ugraditi u novi dokument. Ali uvijek tako da se vodilo računa o vrlo složenoj konfesionalnoj situaciji u našim krajevima. Stoga se i dogodilo da su gotovo svi predstavnici Crkava i vjerskih zajednica, koji su 5. listopada 2004. sudjelovali na prvoj sjednici odbora, podržali prijedloge Katoličke crkve, koji su tada javno predstavljeni, i praktički ih prihvatili kao svoje čime je uvelike olakšan posao Ministarstvu. No usprkos tome i upornim nastojanjima s crkvene strane te dobroj volji nekih drugih osoba iz Ministarstva, sve do pod kraj prošloga proljeća izgledalo je da do konačnoga potpisivanje Upute neće tako brzo doći. No tada dolazi do zaokreta. Naime, kako interesi i prava Crkve ne bi bili zapostavljeni zbog nesudjelovanja na sastanku od 19. travnja, svi prijedlozi su još jednom prikupljeni i sastavljene primjedbe na novi dostavljeni radni nacrt, te sve osobno odneseno u Ministarstvo. No, Nagradića tamo više nije bilo. Neki rekoše zato što se na izborima kandidirao za predsjednika RS pa se morao povući dok izbori ne završe. Stoga su svi prijedlozi i primjedbe BK BiH predani drugim osobama a kroz naredno vrijeme pitanje je u nekoliko navrata postavljeno također ministru i njegovu zamjeniku.

Ustvari, tih dana je, zbog razloga koji ipak nisu javno objašnjeni, došlo je do promjene u vodstvu odbora za izradu Upute na čije čelo je došao drugi pomoćnik ministra, Maksim Stanišić, koji je već 30. kolovoza dorađenu verziju iz travnja uputio ministru na potpisivanje. Tako je ministar Mirsad Kebo tek početkom rujna o. g. potpisao „Uputstvo o provedbi Zakona o slobodi vjere i pravnome položaju Crkava i vjerskih zajednica“ koje se moralo pojaviti još u listopadu 2004. godine. Ono je 16. listopada 2006. objavljeno u „Službenom glasniku BiH“ (br. 83/2006.) i stupilo na snagu osmoga dana nakon objavljivanja.

Iako se od Upute s pravom očekivalo više negoli je dala, ipak se njome može biti zadovoljno. Ona se sastoji se od 11 podnaslova, potpisao ju je ministar Mirsad Kebo ali se ne zna kojega dana jer na njoj nije otisnut nadnevak potpisa. No to ne bi trebalo dovesti u pitanje njezino stupanje na snagu jer je poznat datum objavljivanja uz koji je samom Uputom jedino vezan datum početka primjene. K tome, svakako treba prigovoriti što je ovaj dokument objavljen na vrlo lošem hrvatskom jeziku jer se u njemu više puta „registruju“ riječi, počevši od „Uputstva“ u naslovu, koje tome jeziku uopće nisu „sopstvene“. I ne samo to!

Načela

U početnim općim odredbama tvrdi se da se ovom Uputom Crkvama i vjerskim zajednicama, njihovim savezima i organizacijskim oblicima kao i entitetskim i lokalnim tijelima vlasti u Bosni i Hercegovini, pružaju upute i smjernice u provedbi već spomenutoga Zakona s nakanom da se unaprijede razumijevanje i puno poštivanje prava na slobodu savjesti i vjere. Odnosno, kaže se da odredbe ovoga dokumenta treba razumijevati kao namjeru unapređenja odnosa države i Crkava i vjerskih zajednica te kao garanciju vjerskih sloboda i jednakosti u pravima i obvezama svih Crkava i vjerskih zajednica.

Odnos države i Crkava i vjerskih zajednica

U prvom poglavlju se kaže da će se pitanja od zajedničkog interesa za BiH i neku ili više Crkava i vjerskih zajednica uređivati i međusobnim sporazumima koje zaključuje Predsjedništvo BiH, Vijeće ministara ili vlade entiteta i Crkve odnosno vjerske zajednice a koji se mogu odnositi na prava iz mirovinskog, invalidskog i zdravstvenog osiguranja, prava u obavljanju odgojno-obrazovne, kulturne, umjetničke i druge djelatnosti, uvjeta za izgradnju crkava i drugih objekata i slično.

Potom se ponavlja odredba iz Zakona da je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice mjerodavno ministarstvo za odnose s Crkvama i vjerskim zajednicama te da ono kao takvo ima pravo prethodno dati mišljenje o tekstu sporazuma koji su upravo spomenuti. A glede propisa samoga Zakona kaže se da ni jedna njegova odredba ne može biti primjenjivana u smislu ograničavanja ili diskriminiranja ili privilegije zbog vjerskih uvjerenja, pripadnosti Crkvi ili vjerskoj zajednici, kao ni zbog sudjelovanja u vjerskim obredima i prakticiranju svih zajamčenih vjerskih sloboda i prava.

Vjerski službenici i drugo uposleno osoblje

Dugo se vodila borba oko definicije pojma „vjerski službenik“. I poslije dosta dopisivanja i uvjeravanja, na kraju je doslovce prihvaćen katolički prijedlog prema kojemu, s obzirom da ovaj akt nije teološka rasprava, vjerski službenici su one fizičke osobe koje takvima smatra njihova Crkva ili vjerska zajednica. Njih biraju i u službu postavljaju Crkve i vjerske zajednice sukladno svojim tradicijama i ustanovljenim vlastitim zahtjevima, propisima i potrebama a oni obavljaju djelatnost kojom se podmiruju religiozne, duhovne, duševne i posebne kulturne potrebe građana.

Svim vjerskim službenicima se u obavljanju vjerske djelatnosti jamči puna sloboda, autonomija i imunitet pred građanskim vlastima. To znači da se vjerski službenici ne mogu lišavati slobode osim ukoliko njihovo djelovanje, svojim sadržajem i načinom obavljanja vjerskih obreda i drugih očitovanja vjere dovodi do težeg kršenja pravnog poretka, javne sigurnosti, morala ili ide na štetu života i zdravlja, odnosno na štetu prava i slobode drugih. A za vršenje određenih obreda imaju pravo primati nadoknadu prema uredbama koje donose Crkve i vjerske zajednice sukladno svojim propisima i pravilnicima.

Osim s vjerskim službenicima, radi obavljanja poslova Crkve i vjerske zajednice mogu stupati u pravne odnose i sklapati ugovor o radu s uposlenim radnicima. Ti radnici, s kojima je Crkva ili vjerska zajednica sklopila ugovor o radu, ostvaruju prava iz radnoga odnosa u skladu s unutarnjom organizacijom i prema pravilima koje određuju Crkve i vjerske zajednice, kao i sukladno važećem radnom zakonodavstvu kao i drugi uposlenici.

Socijalna prava vjerskih službenika, radnika, učenika i studenata

U četvrtom poglavlju Upute određuje se da će mjerodavno ministarstvo BiH za pitanja mirovinskog, invalidskog i zdravstvenog osiguranja i prava na temelju socijalne skrbi, u roku od šest mjeseci od dana njezina stupanja na snagu, predložiti Vijeću ministara, uvjete i način na koji će vjerski službenici ostvarivati svoja prava iz mirovinskoga, invalidskoga i zdravstvenog osiguranja i prava na osnovu socijalne skrbi iz državnoga proračuna, prema važećim propisima i sukladno njihovoj stručnoj spremi i funkciji unutar Crkve ili vjerske zajednice.

A kako bi se izbjegle bilo kakve nejasnoće i nesporazumi, svaka Crkava ili vjerska zajednica, na temelju sporazuma zaključenog s Vijećem ministara, a u smislu članka 15 Zakona o slobodi vjere…, dostavlja mjerodavnom ministarstvu popis svojih vjerskih službenika koji imaju pravo koristiti ove pogodnosti. Također redovni polaznici škola i studenti viših škola i fakulteta u vlasništvu ili pod vodstvom Crkava ili vjerskih zajednica ostvaruju sva prava kako ih ostvaruju polaznici javnih škola i fakulteta, prava u javnom prometu, studentske domove i druga prava učenika i studenata. Pri tome, obveza je mjerodavnih organa i institucija da izdaju potvrde odnosno uvjerenja kojima se ostvaruju odnosno garantiraju upravo spomenuta prava ili beneficije učenika i studenata.

Imovina Crkava i vjerskih zajednica

Uputa ponavlja odredbu Zakona da Crkve i vjerske zajednice mogu posjedovati i imati u vlasništvu i na raspolaganje pokretnu i nepokretnu imovinu u zemlji i inozemstvu sukladno važećim zakonima. Ta imovina se sastoji od molitvenih prostora (hramova, bogomolja, džamija) i drugih zdanja za obavljanje vjerskih obreda, te od zemljišta, šuma, novčanih sredstava, proizvodnih, komunikacijskih, socijalnih, dobrotvornih, kulturno-obrazovnih, stambenih, informativnih objekata i zavoda, novčanih sredstava i od druge imovine neophodne za obavljanje vjerske djelatnosti i razvijanje prosvjete i kulture. Uz pripomenu da ovaj popis nije taksativan. Tom istom imovinom, kapitalom, fondovima i zadužbinama Crkve i vjerske zajednice, u skladu sa svojim unutrašnjim poretkom i vlastitim propisima, samostalno upravljaju. To znači da se tijela vlasti ne smiju miješati u rad i upravljanje imovinom u njihovu vlasništvu niti svoju suradnju s njima uvjetovati time.

Oslanjajući se na spomenutu imovinu, Crkve i vjerske zajednice mogu obavljati djelatnost javnog informiranja suglasno posebnim propisima. Uz to, imaju također pravo pristupa sredstvima javnog informiranja u vlasništvu države, entiteta, županija i općina suglasno programskim shemama informacijskih kuća i eventualnim sporazumima koje zaključuju s pravnim osobama koje obavljaju djelatnost javnog informiranja.

Financiranje crkava i vjerskih zajednica

U svome postojanju i radu Crkve i vjerske zajednice stječu imovinu i financiraju svoje djelatnosti iz prihoda od imovine, obavljanjem karitativne, odgojno-obrazovne, kulturne, umjetničke ili druge opće korisne djelatnosti, te prodajom vjerskih izdanja ili suvenira, od pružanja vjerskih usluga, od nasljedstva te darova od dobrovoljnih priloga (u novcu, uslugama ili radovima) fizičkih i pravnih osoba iz zemlje i inozemstva.

Osim toga, Uputa veli da se Crkvama i vjerskim zajednicama može iz proračuna tijela vlasti u BiH, na svim razinama njihova organiziranja darivati, poštujući principe ravnopravnosti i transparentnosti, imovina i financijska sredstva za potrebe njihove redovne djelatnosti, ali na način reguliran propisima o financijskom poslovanju, te odrediti sredstva čija će se godišnja visina odobravati u ovisnosti od vrste i značaja programa koji Crkve i vjerske zajednice ostvaruju u oblasti kulture, prosvjetne, odgojno-obrazovne, socijalne, zdravstvene, humanitarne i druge djelatnosti od interesa za građane.

Isto tako, Crkvama i vjerskim zajednicama mogu se iz proračuna tijela vlasti u BiH, na svim razinama dodjeljivati i namjenske pomoći, osobito za obnovu i očuvanje te izgradnju crkava, bogomolja, džamija i drugih objekata vjerskih zajednica. No, da bi se to ostvarilo, Crkve i vjerske zajednice, koje se za pomoć obraćaju proračunskim tijelima vlasti, dužne su podnijeti obrazložen zahtjev s elementima plana raspodjele utroška odobrenih sredstava za gore navedene namjene. A tijela državne vlasti na svim razinama u procesu odlučivanja o dodijeli sredstava, u skladu sa zakonskim propisima, konzultiraju se s mjerodavnim ministarstvom za suradnju sa Crkvama i vjerskim zajednicama. I naravno, ista tijela državne vlasti imaju pravo biti informirani o načinu i dinamici upotrebe namjenskih sredstva dodijeljenih iz proračuna sukladno propisima o financijskom poslovanju.

Pravni status Crkava i vjerskih zajednica

Radi pravljenja većega reda unutar samih Crkava i vjerskih zajednica, kao i samoga društva, od velike je važnosti nekoliko odredaba iz sedmoga poglavlja koje šire tumače neke odredbe Zakona. Tako se prilikom registracije udruge vjernika, građana ili druge pravne osobe koja se namjerava baviti vjerskim pitanjima ili namjerava provoditi aktivnosti u svezi s vjerom, u času podnošenja prijave za registraciju mora osigurati pismenu suglasnost nadležnog organa dotične Crkve ili vjerske zajednice.

Još je važniji propis koji glasi: ukoliko neka fizička ili pravna osoba u svome radu, aktivnostima u javnome životu te na proizvodima ili prilikom pružanja usluga upotrebljava naziv, simbole, znamenje i atribute koji su identični ili asociraju na nazive, simbole, znamenje i atribute registriranih Crkava ili vjerskih zajednica, dužni su prije upotrebe pribaviti pismenu suglasnost mjerodavnog organa dotične Crkve ili vjerske zajednice.

K tome, čestoj samovolji koja postoji na području gradnje vjerskih objekata mogao bi doskočiti propis koji određuje da samo mjerodavni vjerski poglavar, sukladno propisima Crkve ili vjerske zajednice, odlučuje pisanim dokumentom o potrebi izgradnje vjerskog objekta i predlaže lokaciju. A kad takav dopis primi, mjerodavno tijelo BiH će to uvažiti ukoliko se tomu ne protive objektivni razlozi i uopće neće uzimati u razmatranje zamolbe za gradnju vjerskih objekata ako zamolbe nemaju priloženo pismeno odobrenje mjerodavnoga poglavara Crkve ili vjerske zajednice.

Osnivanje novih pravnih osoba i dokidanje starih

Dopušteno je svakoj Crkvi i vjerskoj zajednici unutar sebe formirati različite pravne osobe, na primjer udruge svećenika ili vjerskih službenika, izdavačke ustanove, dobrotvorna društva i drugo radi ostvarenja konkretnih ciljeva i interesa kako toga subjekata tako i Crkve i vjerske zajednice u cjelini. Isto tako, dvije ili više Crkava i vjerskih zajednice mogu osnivati različite saveze i organizacijske oblike radi ostvarenja i poticanja vjerske djelatnosti, prosvjete, kulture i drugih interesa i udružiti se u različite saveze koji se registriraju kao nove pravne osobe dok su državne vlasti obvezatne surađivati s njima bez ikakve diskriminacije ili dodatnog uvjetovanja.

S druge strane, Ministarstvo pravde BiH donosi rješenje o brisanje Crkve ili vjerske zajednice iz Registra Crkava i vjerskih zajednica u sljedećim uvjetima: 1. ako mjerodavno tijelo Crkve ili vjerske zajednice donese odluku o njezinu prestanku, i 2. ako tijelo sudske vlasti pravomoćno utvrdi da Crkva ili vjerska zajednica svojim djelovanjem poziva ili potiče na vjersku, nacionalnu ili rasnu mržnju ili drugi oblik nesnošljivosti među građanima, sustavno narušava javnu sigurnost, sigurnost i javni poredak, razara obitelj, narušava javni moral i ugrožava zdravlje poticanjem uporabe narkotičkih i psihotropnih sredstava ili na neki drugi način narušava duhovni integritet i mentalno zdravlje radi ukorjenjivanja i širenja vlastita nauka.

Protiv rješenja o brisanju iz Registra može se uložiti žalba Vijeću ministara BiH a protiv konačnoga rješenja može se pokrenuti upravni spor u roku od tri mjeseca pred Sudom BiH.

Umjesto zaključka

Na kraju svakako treba zapaziti da je državna vlast svojom Uputom Crkvama i vjerskim zajednicama dala mnogo manje od onoga što su one predlagale i tražile. No isto je tako istina da se borba za vlastita prava i interese uvelike isplatila jer Uputa, u odnosu na Zakon čijom se primjenom bavi, donosi brojne pozitivne novosti i pojašnjenja koja će svakako pripomoći boljem poštovanju vjerskih prava, slobode vjere i prava pojedinaca koja su kroz protekla desetljeća bila ne samo prezirana nego i pogažena.