Naslovna Katolička crkvaO namaBiskupi BK BiHBiskupijeTijela BK BiHRedovništvo u BiHDokumentiZakoniAktualnosti
Papa Franjo I. Papa Franjo I.

Sveta Stolica

Papa Franjo I.

Kardinal Jorge Mario Bergoglio, papa Franjo I. rođen je 17. prosinca 1936. u Buenos Airesu, u obitelji s petero djece, a otac mu je bio talijanski imigrant, te novi papa ima i argentinsko i talijansko državljanstvo. Diplomirao je kemijsku tehnologiju, no poslije se odlučio za svećenički poziv te stupio u bogosloviju. U novicijat Družbe Isusove stupio je 11. ožujka 1958. godine. Humanističke studije završio je u Čileu, a 1963., po povratku u Buenos Aires, završio je filozofiju na Filozofskom fakultetu kolegija "San Jose" u San Miguelu.

Sljedeće dvije godine predavao je književnosti i psihologiju na kolegiju "Immacolata" u Santa Feu, a 1966. predavao je iste predmete na kolegiju "Salvatore" u Buenos Airesu.

Od 1967. do 1970. studirao je teologiju na Teološkom fakultetu kolegija "San Jose" u San Miguelu.

Za svećenika je zaređen 13. prosinca 1969. godine, a unutar Družbe Isusove proveo je svoj treći probandat 1970. - 1971. u Alcali de Henares u Španjolskoj, te je 22. travnja 1973. položio svoje doživotne zavjete.

Bio je magister novaka u Villa Barilari u San Miguelu (1972. - 1973.), profesor na Teološkom fakultetu, konzultor u svojoj Provinciji te rektor kolegija. Za provincijala Argentine izabran je 31. srpnja 1973. i tu je službu obnašao šest godina.

Između 1980. i 1986. godine bio je rektor kolegija i Filozofskoga i teološkog fakulteta u istoj kući, te župnik u biskupiji San Miguel.

U ožujku 1986. pošao je u Njemačku kako bi ondje dovršio rad na svojoj doktorskoj disertaciji, nakon čega su ga poglavari smjestili u kolegij "Salvatore" odakle je premješten u crkvu Družbe Isusove u gradu Cordobi, gdje je obnašao službu duhovnika i ispovjednika.

Blaženi Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. pomoćnim biskupom Buenos Airesa, a 27. lipnja iste godine primio je u katedrali u Buenos Airesu biskupski red po rukama kardinala Antonija Quarracina. Suzareditelji su bili apostolski nuncij Ubaldo Calabresi i biskup Mercedes-Lujana Emilio Ognjenović.

Nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa imenovan je 3. lipnja 1997., a 28. veljače 1998., nakon smrti kardinala Qarracina, naslijedio ga je u nadbiskupskoj službi.

Kao nadbiskup putovao je javnim prijevoznim sredstvima, a umjesto biskupske palače, stanovao je u iznajmljenom stanu, te si je zaslužio nadimak "kardinal siromašnih".

Govori španjolski, talijanski, a služi se i njemačkim jezikom. Poznat je i kao dobar kuhar, ljubitelj opere, prijatelj grčke klasike, Shakespearea i Dostojevskoga te kao dobar plivač, premda od djetinjstva ima poteškoća s plućima.

Napisao je knjige: "Meditationes para religiosos" (Razmatranja za redovnike) 1982., "Reflexiones sobre la vida apostolica" (Razmišljanja o apostolskom životu) 1986., i "Reflexiones de esperanza" (Razmišljanja o nadi) 1992.

Bio je ordinarij i za vjernike istočnoga obreda koji prebivaju u Argentini, a nemaju ordinarija vlastitoga obreda. Usto je bio i Veliki kancelar Argentinskog katoličkog sveučilišta.

Na 10. redovitoj općoj skupštini Sinode biskupa u listopadu 2001. bio je generalni relator.

Od studenoga 2005. do studenoga 2011. bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije.

Blaženi Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom na konzistoriju 21. veljače 2001., a naslovna mu je crkva bila crkva Sv. Roberta Bellarmina. Bio je član Komisije za Latinsku Ameriku, Vijeća za obitelj, Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, te Kongregacije za ustanove posvećenog života.

Doktorirao je u Njemačkoj. Ima sveučilišnog iskustva (rektor filozofsko-teološkog fakulteta u San Miguelu).

Bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije od 2005. do 2011. Imenovan kardinalom 2001. godine.

Član je Kongregacije za bogoslužje i sakramente, Kongregacije za kler, Kongregacije za institute posvećenog života i družbe apostolskog života, Papinskog vijeća za obitelj i Papinske komisije za Latinsku Ameriku.

Kardinal Jorge Mario Bergoglio izabran je za poglavara Katoličke Crkve u srijedu, 13. travnja 2013. i uzeo je ime Franjo I. To je prvi puta u povijesti Crkve da je jedan rimski biskup uzeo to ime, a i prvi puta da je jedan isusovac izabran za papu, te da papa dolazi iz Latinske Amerike.


Sveta Stolica i Država Grad Vatikan

Što je bolje reći: diplomacija Svete Stolice ili Države Grada Vatikana? I kako se provodi ova diplomacija, ako Vatikan ne posjeduje industriju, ni trgovinu ni vojsku; prema tome nema za ponuditi ekonomsku ili vojnu suradnju?

Da bi se odgovorilo na ova pitanja, veoma je važno objasniti što se podrazumijeva pod „ Sveta Stolica“ i „ pod Država Grad Vatikan„. U pravu i međunarodnoj praksi za Svetu Stolicu uzima se središnja uprava Katoličke Crkve (na čelu s Papom), kojoj je priznat puni i apsolutni suverenitet u njezinom duhovnom poslanju – istoga aktivno i pasivno pravo izaslanstva – kao jednoj državi.

Koji su razlozi kojima se opravdava ovo priznanje koje je za sada jedinstveno u povijesti međunarodnog prava i diplomacije ?

Postoje različite internacionalističke teorije, koje u kratko nije moguće iznijeti. Ipak želio bih barem istaknuti jednu teoriju koju je najlakše prikazati u povijesnom smislu. Kako je poznato, kroz mnoga stoljeća – od 754. do 1870. – Papa je bio također vremeniti poglavar jedne prave i vlastite države. Ona je obuhvaćala jedno dosta široko područje, koje odgovara više-manje današnjoj središnjoj Italiji. „Papinske Države“, kako su se onda zvale, iskusile su ozbiljne poteškoće u drugoj polovici XIX. stoljeća. Tada je u Italiji, koja je imala drugačiji politički izgled, i obuhvaćala je mnogo manjih suverenih država, sazreo je osjećaj nacionalnoga jedinstva, što se (ukinućem manjih država) ostvarilo napose u godinama 1859.-1870. Rim – središte Papinskih država – zauzet je 1870. Iako se našao u teškoj situaciji da je vidio zauzeta područja Papinske države, na međunarodnoj razini Vrhovni svećenik nastavio je stvarno vršiti aktivno i pasivno legacijsko pravo.

Tako je pomalo u papama, koji su se nasljeđivali, tih godina sazrijevala ideja da se odrekne vremenite vlasti i usredotoči se na duhovno poslanje poglavara Katoličke crkve. Pitanje je bilo riješeno 1929., kada je potpisan Lateranski ugovor s Italijom. Njime je bio priznat potpun i apsolutan suverenitet pape u njegovom duhovnom poslanju (kao poglavaru države); a u isto vrijeme bila mu je priznata suverena vlast na jednom malom teritoriju Rima , oko Vatikanskog brežuljka. Tako je rođena Država Grada Vatikana (SCV): maleno područje (44 hektara) da bi se zajamčila neovisnost i suverenitet Svete Stolice, i olakšalo njezino duhovno i međunarodno poslanje.

Dakle, tko je subjekt međunarodnog prava, subjekt papinske diplomacije? Sveta Stolica ili Država Grad Vatikan?

Odgovor je da su oboje subjekti međunarodnog prava i zajedno imaju jednog poglavara, a to je Papa. No SCV je sigurno atipičan u svojoj suverenosti jer je ona upućena na suverenost Svete Stolice.

Iz toga slijedi, reći diplomacija SCV-a ili veleposlanstvo SCV-a je u mnogome ograničavajuće. Papinska diplomacija je diplomacija Svete Stolice; i apostolski nunciji su ambasadori Svete Stolice. Tako je putovnica vatikanskih diplomata Svete Stolice; a u diplomatskom popisu svih država, s kojima imamo diplomatske odnose, nalazimo se pod imenom „Sveta Stolica“.

Ipak, rekao bi da je ispravno govoriti i o vatikanskoj diplomaciji, ako pod „Vatikanom“ ne podrazumijevamo samo SCV, nego jedan širi način razumijevanja Svete Stolice, kao moralnoga i duhovnog autoriteta u međunarodnoj zajednici.

 

  • Ustrojstvo
  • PREPORUCI